Je li Rusija izgubila ili dobila rat u Siriji?

24. siječnja 2018., 23:57

Nakon što je, vjerojatno uz prethodni dogovor s Rusijom, turska vojska pokrenula vojnu kampanju apsurdnog imena “Maslinova grančica” na sjeveru Sirije i napala kurske snage u samoproglašenom “kurdskom kantonu Afrin”, prvi koji su progovorili o “izdaji Rusije” su bili zapovjednici YPG snaga, koji su u Afrinu formalno priznali središnju vlast u Damasku, ali nisu pristali da se na tom području rasporede snage sirijske vojske, koje su ih jedine mogle obraniti od turske invazije.

Ostali komentari se kreću od toga “kako je turska invazija dokaz slabosti Rusije”, “kako će NATO okupirati sjever Sirije, bilo preko Turske ili pomoću kurdskih snaga potpomognutih američkom vojskom i slično. Uglavnom može se čuti svašta, dok se istovremeno iz vida gube nesporna postignuća Damaska, Rusije , Irana i Hezbollaha. Tu je sada i Turska, koja o kurdskoj državi ima iste stavove kao Damask, koja i dalje insistira na smjeni aktualne sirijske vlade, ali je odavno odustala od konkretnih mjera u tom smislu.

U ovom je trenutku važno podsjetiti na barem pet važnih postignuća Damaska i njegovih saveznika, posebice ako pogledamo kako je situacija na frontu u Siriji izgledala u proljeće 2013. o nakon tursko-saudijskog plana o zauzimanju pokrajine Idlib u proljeće 2015.

Tijekom nedavne turneje po Bliskom istoku je Vladimir Putin najavio pobjedu u sirijskoj kampanji. Analiza njezinih rezultata će dugo biti tema raznih stručnjaka, kako u Siriji i Rusiji, ali i među stratezima uništenja sirijske države. Međutim, čak i sada se može nabrojati pet glavnih vojnih i političkih postignuća ruske kampanje, koja još uvijek traje, na kopnu i na nebu Sirije.

Bashar Al-Assad ostaje

Bashar Al-Assad - intervju

FOTO: Bashar Al-Assad

Ovo je glavni ishod rata i dokaz odlučujuće uloge ruske vojske i sirijskih saveznika na kopnu. Njegov ostanak u predsjedničkoj palači je omogućilo oružje. Nikakvi međunarodni aranžmani, ni partnerstva u ovom trenutku ne mogu uništiti ovaj uspjeh. Osim toga, teritorij Sirije, koja je bojno polje, štite Rusi!

Da ne govorimo o tome kako ni Trump, ni Macron, niti Salman Al-Saud, niti bilo tko drugi nije letio u tu zemlju, a Putin je tamo bio. Dočekan je od strane legitimnog predsjednika Assada i zajedno su s vojnim vrhom sudjelovali u svečanoj paradi u zrakoplovnoj bazi Hmeymim. Svjetski lideri koji su pokrenuli agresiju na Siriju mogu iz svojih kancelarija i kraljevskih palača lajati koliko hoće, ali se nitko ne usudi sjesti u službeni zrakoplov i letjeti za Hmeymim ili Damask.

U informacijskom smislu, ovaj čin znači potvrdu ruskog slogana “Ne napuštamo Siriju”, iako je uvelike napadnuta i na drugim frontama.

Odnedavni neprijatelji Katar i Saudijska Arabija idu u Moskvu kako bi pregovarali, a manje agresivne arapske zemlje su spremne zaključiti vojni savez s Rusijom.

Dakle, Rusija je oštro uvećala utjecaj na Bliskom istoku, čime je ujedno ojačala ulogu na tržištu energenata. Konačno, europsko tržište plina se neće preoblikovati bez Moskve, a da ne računamo na mogućnosti koje ovaj dio pobjede znači za oporavak sirijskog gospodarstva

“Uništiti neprijatelja na udaljenim područjima”

U početku je jedan od deklariranih ciljeva kampanje bio uklanjanje borbenog potencijala tisuća radikalnih islamista koji su u Siriju došli iz Rusije i zemalja postsovjetskog prostora.

U nekim je dijelovima Sirije bilo toliko islamističkih ekstremista iz Rusije i zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza da im da se govorilo kako im je “državni jezik ruski”.

“Emirat Aleppo” su stvorile jedinice sastavljena uglavnom teroristima koji su došli iz Središnje Azije, a većina časnika su bili Čečeni. Oni su se toliko ukorijenili na terenu da su tamo preselili cijele obitelji, stvorili tvrtke i stvorili gotovo državnu autonomiju, čak i u krugu sirijskih islamista.

Ignorirati ovu činjenicu je bilo nemoguće. Prije ili kasnije bi se ovi militanti sjetili bivše domovine i terorizam proširili na ruskom teritoriju, što je vjerojatno i bio dio šireg plana “nakon pada Assada”. Ruski kontingent je u tom smislu uglavnom djelovao da se identificiraju i unište ove skupine, ali time zadatak nije bio završen.

Danas je entuzijazam među islamističkim radikalnim skupinama u Rusiji ravan nuli, a čelnici u ruskoj islamskoj zajednici se sada s blagim i prijateljskim tonom kunu na odanost vođama poput Ramzana Kadirova. Jasno je da se ovaj problem ne može riješiti jednom zauvijek, ali se sada prelazi na sustavni politički i stručni rad koji energiju muslimanskih aktivista može preusmjeriti u ljudskom pravcu.

Ruska se vojska iskušala u ratu nove generacije protiv izrazito djelotvornog i nepokolebljivog neprijatelja

Kadirov

FOTO: Ramzan Kadirov

ISIL je u početku istovremeno uspio razbiti dobro opremljenu iračku vojsku, zauzeti veliki dio Sirije i razbiti dobro organizirane suparničke islamističke skupine, uglavnom financirane i opremljene od strane Turske.

Vrlo je vjerojatno da bi sa zauzetog teritorija rat u budućnosti vodile male mobilne skupine militanata, provodile bi se sabotaže, civilno stanovništvo bi bilo izloženo izravnom teroru, a radikalni elementi bi se mobilizirali koristeći se u propagandi suvremenim tehnologijama.

Što su zrakoplovi mogli učiniti u ovom slučaju? Mnogi su vjerovali kako je, uz korištenje krstarećih projektila, to bila jedina zadaća ruske vojne skupine. Ali ne! Zapravo je ulazak malog kontingenta ruske vojske u rat, kojeg je Damask praktično gubio, promijenio ravnotežu snagana terenu.

Naravno, nikada se ne smiju zaboraviti ni velike zasluge Hezbollaha u tom smislu, kao ni velika iskustva iranske revolucionarne garde, koja je došla u Siriju i provela ustroj razbacanih i nepovezanih provladinih milicija.

No, ruski zračni udari, koji su razorili godinama građene utvrde terorista, omogućili su sirijskoj vojsci da zauzmu prethodno izgubljene gradove, sela i područja bogata resursima.

I dok su iranski savjetnici uspjeli povezati razne milicije u NDF snage, ruski su nastavili za nekoliko mjeseci uveli red u zapovjednoj strukturi sirijske vojske. Do tada su glavni razlozi vojnih gubitaka Damaska bili nepažnja i korupcija među sirijskim generalima, što jednim dijelom treba pripisati i lokalnom mentalitetu.

Ruski su savjetnici časnike za planirane operacije birali na temelju kriterija učinkovitosti, a ne njihovog mjesta u feudalnoj hijerarhiji ili po bivšim obiteljskim zaslugama.

U kritičnim situacijama je ruska komanda koristila male skupine za posebne namjene, na primjer u probijaju neprijateljskih linija ili za likvidaciju ključnih terorističkih zapovjednika.

Ipak treba priznati da je na početku kampanje i ruska vojska činila propuste i greške u planiranju. Bombe su letjele u prazno, a gradovi oslobođen od terorista su se ponovo vraćali u njihove ruke, kao što je to bilo s Palmirom. No, tijekom kampanje je rusko zapovjedništvo uočilo nedostatke, svladalo specifičnosti ovog rata i više nije griješilo.

Dakle, Rusija je, suprotno prognozama, preokrenula tijek rata u korist Damaska s vrlo ograničenim snagama, bez izdvajanja dodatnih sredstava za vojni proračun i bez uključivanja u operaciju velikih kopnenih snaga. To je sve učinjeno s malim gubicima, bez obzira koliko gorak okus u ustima ostavljali.

Od početka ruske kampanje u jesen 2015. su mnogi vojnici... i časnici prošli kroz Hmeymim. Svakih nekoliko mjeseci se sastav borbene skupine gotovo potpuno mijenjao. U vojnom smislu, to će Glavnom stožeru omogućiti da procijeni kvalitetu i razinu zapovjednog tima i zasigurno će se izvoditi zaključci prema kojima će se provoditi potrebne promjene u vojsci.

Iznutra je današnja ruska vojska potpuno drugačija od šarene armade koja je braneći Južnu Osetiju od gruzijskih snaga prošla kroz “Tunel Roki”. Tada je svaka vojna jedinica bila odjevena po vlastitom ukusu, rusku vojsku su pratile milicije kavkaskih plemena, a oštećena oprema je ostavljana uz cestu. Današnja ruska vojska je dobro obučena, disciplinirana i iznimno učinkovita sila.

Testirani su novi alati za rješavanje vojnih i političkih zadaća

SU-34 - Rusija

FOTO: SU-34

Prvo spomenimo ruske privatne vojne tvrtke, koje su se po prvi puta u takvoj ulozi pojavile Siriji. Formalno nisu izravno povezane s ruskim vodstvom i obavljale su zadatke za sirijsku vladu, kao što su čuvanje strateških objekata, naftnih polja i slično, ali i zauzimanje ključnih uporišta terorista, na primjer Palmire.

Ove su skupine pokazale visoku učinkovitost i sada privatne vojske tvrtke formirane od Rusa s ruskim i ukrajinskim putovnicama pružaju zaštitu važnim objektima u nekoliko bliskoistočnih zemalja. Osim toga, ovaj posao ne zahtijeva komplicirane međuvladine sporazume i diplomatske manevre.

Još jedan uspješan zajednički projekt  sirijske kampanje je bilo stvaranje vojne policije od građana muslimanskih republika Ruske Federacije. O njima se među Sirijcima mogu čuti samo dobre stvari, a prvi koji su upućeni na obavljanje te dužnosti su bili Čečeni Ramzana Kadirova. Prvi kontingent ruske vojne policije su činili Čečeni, muslimani  suniti, što se pokazalo kao izvrstan odabir.

U istočnim četvrtima Alepa, koje su dugo bile pod nadzorom terorističkih skupina, lokalno stanovništvo je bilo oprezno zbog povratka sirijskih snaga sigurnosti, korupcije državnog aparata i moguće represije tajnih službi. Ali je odlučeno da se uvede ruska vojna policija, prema kojoj je lokalno civilno stanovništvo imalo puno više povjerenja. U osobnoj komunikaciji je kavkaska policija u svakoj prilici naglašavala pripadnost ruskoj vojsci i odanost zakletvi.

“Soft power” greške su ispravljene

Palmira nije pala

FOTO: Palmira

Tijekom sirijske kampanje je vodstvo ruske vojske bilo zabrinuto za organizaciju informativnog rada. Postalo je očito koliko je ovo pitanje važno u suvremenom ratovanju. Možete pobijediti sve bitke, ali zemlja može i dalje krvariti samo zbog televizijskih vijesti.

Zbog toga su akcije ruske vojske pokrivali vojni dopisnici najboljih moskovskih kanala, izravno s bojišnice.Ekskluzivnim reportažama s bojišta su svjetsku javnost doslovno bombardirali vojni reporteri novinskih agencija, koji su pratili planinske napade protiv lokalnih militanata, prelazili pustinju u džipovima s lokalnim milicijama ili sjedili u ruševinama u društvu sirijskih vojnika.

Pokazalo se da su neki od njih stekli takva životna iskustva da mogu zapovijedati jednim vodom na bojištu, ali, prije svega, to su novinari.

Izvori informacija koji su dio strukture Ministarstva obrane su bili u lošem stanju. Podsjetimo na slučaj kada je civilni uposlenik vojnog odjela za informiranje na službenom Twitter računu napravio glupost i ubacio dio iz računalne igre, prikazavši ga kao zračni udar ruskih zrakoplova na konvoj naoružanih terorista. Objava je odmah uklonjena, ali je u vrlo neugodnu situaciju dovela generala Konašenkova, koji se morao ispričavati i novinarima u konferencijskoj dvorani Ministarstva obrane pojašnjavati što se dogodilo, donijeti stvarne snimke i pravdati se kako se sve uopće moglo dogoditi. No, reportaže ruskih reportera s prve crte su dale veliki doprinos u ovom ratu.

Uz njih treba spomenuti i Hoseina Mortadu, ratnog reportera iranske televizije Al-Alam, koji na bojištu prati Hezbollah i dobar je poznanik iranskog generala Qassema Suleimanija, kojeg je tijekom ovog rata nekoliko puta sretao na frontama u Siriji i Iraku.

Vojnici Sirije poručuju Trumpu

FOTO: Ilustracija, novinari u Siriji

U okviru “soft power” metode je za mirno rješenje sukoba stvoren Centar za pomirenje zaraćenih strana, koji vodi pregovore s umjerenim militantima, ali u doslovnom smislu te riječi, nekada i neovisno o onima koje vode legitimne sirijske vlasti. Centar koristi sve metode, od plemenskih veza, do jamčenja sigurnosti ako se skupine budu držale primirja, što je na kraju rezultiralo sa sklapanjem ugovora o nacionalnoj pomirbi s Damaskom od strane plemenskih vođa tisuća sela i stotina zapovjednika manjih, ali umjerenih lokalnih naoružanih skupina.

Bez borbi je do danas procesu pomirenja pristupilo 2336 naseljenih područja, uglavnom sirijskih sela, a primirje su u ime skupina kojima zapovijedaju pripisala 234 terenska zapovjednika koji se bore pod zastavom takozvane “Slobodne sirijske vojske”.

Zanimljivo je da su u većini slučajeva takvi sporazumi bili mogući samo uz sudjelovanje Rusa. Bez njihovog sudjelovanja u pregovorima, plemenske vođe i zapovjednici militanata nisu vjerovali vlastima.

Ovo je obećavajući oblik djelovanja, koji traži zapošljavanje novih kadrova upoznati s orijentalnom kulturom i diplomacijom istočnih naroda. Uostalom, nema potrebe da se sirijska i ruska vojska, te njihovi saveznici na terenu, bore tamo gdje je dovoljno provesti učinkovite pregovore.

Sada Rusija na raspolaganju ima modernu vojnu skupinu, malu ali učinkovitu, koja može obavljati zadatke u udaljenim područjima, može pomoći saveznicima i rješavati političke zadaće bolje nego što to mogu učiniti političari i diplomati.

Ruska vojska u Siriji

FOTO: Ilustracija Ruska vojska

Jasna se razlika može vidjeti uspoređujući neke od rezultata u Siriji s onima u Ukrajini, iako se treba nadati da Ukrajina neće postati klaonica poput Bliskog istoka i potonuti u krvavi rat na cijelom teritoriju.

Gdje bi Rusija sada mogla koristiti ova iskustva? Sirija je i dalje u fokusu i nakon što je slomljen ISIL je Moskva priopćila kako je sada na redu za uništenje skupina Hayat Tahrir Al-Sham, predvođena sirijskim ogrankom Al-Qaede.

Ali Sirija nikako nije jedina vruća točka u području interesa Ruske Federacije. Situaciju u Središnjoj Aziji također zahtijeva veliku pozornost, a može se nastaviti napredovati i na Bliskom istoku. No, gledajući iz čisto ruske perspektive, najvažnije područje je Donbas. Dok su na ulicama Aleppa stanovnici slavili pobjedu, proruski Ukrajinci i Rusi su u Donjecku sjedili u podrumima, čekajući ukrajinska topnička granatiranja. 2018. godina će vjerojatno donijeti neke promijene u tom smislu, jer su u Washingtonu upravo ovih dana poručili “kako neće dozvoliti da se zamrzne sukob na jugoistoku Ukrajine”.

/logično.com/

Više iz kategorije Kolumne