“Sić” žuje u moru i Ante Erceg

4. kolovoza 2017., 16:03

Unatoč činjenici da sam vjerni navijač zagrebačkog Dinama, zbog velike udaljenosti od Livna, rijetko mogu pohoditi utakmice voljenoga kluba. Stoga, zajedno s prijateljima koji navijaju za “bile” ponekad, dok Hajduk još igra “Europu”, zaputim se put Splita da bih bodrio njihovu sportsku ljubav. Uistinu, kad igraju protiv bilo koga “izvan Hrvatske”, uvijek navijam za Hajduk, i to mi je nešto sasvim normalno.

Kao i svaki put, prvi cilj, prvi objektiv, prije svakog putovanja je osigurati ulaznice za utakmicu. To i nije neki veliki problem, budući da sam i sam kao trener u ŽKK Livnu, dio Macronove sportske obitelji. Naime, kao što je svima poznato, Hajduku, kao i mnogim velikim europskim klubovima tehnički sponzor je talijanski Macron. Istoj toj sportskoj obitelji pripada i naš livanjski ŽKK Livno. Stoga, za sve domaće utakmice Hajduka imamo veliki broj besplatnih/sponzorskih ulaznica. Ovom prigodom se cijela ekipa zahvaljuje Hajduku i Macronu zbog tih ulaznica.

Iznenadnom odlukom UEFE, koja je prethodno kaznila Hajduk “praznim tribinama” samo 4 dana prije utakmice, kazna je “ublažena” i navijačima je bio dopušten odlazak na stadion. Prvi problem smo imali već s osiguravanjem spomenutih ulaznica jer su čelnici Macrona bili na godišnjim odmorima. Međutim, glavna šefica Erica Machiavelli je pročitala našu molbu te je uslišila.

Dan prije smo se dogovorili, odlučili što želimo, kako želimo i kada polazimo na put.

Naravno, sutradan, samo dvojica su se pojavila u dogovoreno vrijeme i kako to biva, krenula je mala panika “gdje su svi?”. U sljedećih sat vremena, dobri stari kombi bio je pun i mi smo krenuli na put.

Prva stanica, bila je benzinska crpka Zabrišće BM gdje smo pokupili najvećeg Hajdukovca, Martina, opskrbili se “potrepštinama” za navijački put, nadopunili gorivo i taman kad smo htjeli krenuti na put, za nama je istrčao gospodin Dubravko Brdar iz firme Zabrišće BM, te nas počastio s još mnogo “potrepština”. Hvala Dubo!

Sada smo mogli mirno, uz Božju pomoć, lagano prema Splitu. Naravno, do Splita smo stali još 2 puta jer nismo baš dobro planirali koliko će nam “potrepština” trebati. Tako da samo stali prije GP Kamenskog i u Trilju.

Na “granici” mala gužva, ništa posebno, za manje od pola sata smo bili u Hrvatskoj. Iako smo očekivali gužvu na naplatnim kućicama, to se nije dogodilo jer su sve naplatne kućice bile otvorene.

Kada smo izašli iz Dugopolja, negdje pokraj Croduxove benzinske, pravo vrijeme je bilo za nazvati direktora marketinga HNK Hajduka, koji nas je uputio da dođemo na stadion u njegov ured gdje ćemo preuzeti ulaznice.

Nas trojica od ukupno osmorice, nakon kontrole na ulazu ušli smo u stadion i zaputili se na treći kat gdje je marketing. Naravno, pritom smo se propisno osramotili jer su ljudi očekivali osobe u košuljama a mi, onako, kao s plaže. Pri svemu tome, Juri su naočale ispale te su se stakla rasula po “cijelom” Poljudu. Direktoru marketinga je kroz glavu vjerojatno prošlo “kakve seljačine” međutim, ljubazno nam je predao ulaznice i pozdravio nas sa “Dobrodošli na Poljud”.

U međuvremenu jedan od nas trojice, Martin, izgubio se u Hajdukovom muzeju. Iskreno govoreći ja sam se začudio kad sam vidio koliko je tu trofeja i priznanja, jer, ruku na srce, kad su oni zadnji put nešto osvojili? 🙂 🙂

Svi smo nakon toga ušli u Hajdukov “Fan Shop”, neki zbog kupovine ali većina zbog klimatizacije. Nakon što su dvojica ostavila po 500 kuna u shopu. Zaputili... smo se na plažu “Kašuni”.

Moji parking senzori Ćosić, Jure i Matija su mi pomogli da nađem najbolji parking i zabava je mogla početi.

Naravno, to ne bi bilo to, da nismo opet napravili lošu odluku i umjesto prave plaže mi smo se zaputi na plažu za pse. Možda je to i bilo suđeno, ne znam.

Olakotna okolnost je bila, što je bio sam jedan pas. Malo plivanja, sunčanja, muških razgovora o svemu, od sporta, do braka, (da muškarci pričaju o tome,), a onda nekome je došla ideja da pređemo na plažu za ljude. PUN POGODAK!

Kad smo se smjestili odmah smo otrčali u more da se ohladimo jer vrućina je bila ogromna, bezobrazno ogromna. Već smo malo i “ožednili”, kad se Kruno pojavio sa “sićem žuje”. Kanta puna ožujskog piva u ledu koju je unio u more i party je počeo. Ubrzo nakon toga uslijedio je novi sić i tako redom… Da samo pravi srećkovići, dokaz je da se baš u to vrijeme “pokvario” tuš te je voda neprestano išla što podrazumjeva besplatno tuširanje a to podrazumijeva više žuje. Taman nakon što smo se svi istuširali, gospodin koji popravlja se pojavio i upozorio nas da tuširanje nije besplatno na što mu je Čoda hladno odgovorio “Taman smo gotovi”.

Premjestili smo kombi na parking u blizini Poljuda te se uputili u drugom smjeru, prema kantunu Paulina gdje smo pojeli po ćevape, opskrbili se “potrebštinama” i uputili prema Poljudu.

Rijeke ljudi su se, uz pjesmu, slijevale prema stadionu. Ispred stadiona sreli smo mnoštvo naših Livnjaka, s kojima smo se “okrijepili” uz stadion. Sljedeći korak bio je ulazak u stadion. Na samom ulazu sreli smo još Livnjaka koji su prepoznali “uljeze” među nama, navijače Dinama. Međutim, naš veliki navijač Hajduka, Jure uspio je utišati tu osobu tako da nije bilo nikakvih problema. Na stadion smo ušli nekoliko minuta prije početka utakmice, pozdravili zlatne vaterpoliste, vatrogasce i utakmica je mogla početi.

U prvih pola sata, obje ekipe su imale po jednu ozbiljnu priliku međutim to nam nije baš bilo najbitnije. SVI smo navijali za Hajduka, i onda u drugom poluvremenu, ANTE, dva puta. Stadion je eksplodirao, vodom smo se polijevali što su mnogi odobravali jer je bilo užasno vruće.

Srećom, Matija je sačuvao jednu bocu vode i tako nas spasio od dehidracije. Na stadionu smo ostali 20ak minuta poslije utakmice i dok smo se spremali za polazak prema autu, jedan naš “galeb” izmjenjivao je puse s HRT-ovom voditeljicom Mirnom Šurjak. Nećemo ga imenovati da ne bi opet spavao u “momačkoj” sobi.

Veseli, i sretni zbog Hajdukove pobjede, krenuli smo prema kombiju odakle je sljedeća stanica bila, naravno, hrana i piće. Svi siti i sretni krenuli smo kući. Iskusni lisac Martin i moj kopilot Loza, izveli su nas iz Splita najbržom rutom gdje smo izbjegli veliku gužvu. Naravno, to nije bio kraj. U Dugopolju smo stali na benzinskoj pumpi i ovoga puta nismo više bili u stanju uzeti isto, već smo lagano, poput bakica, kupili coca cole. Bilo je mnogih planova da ćemo kod Šime, ili u Vržerale u neku birtiju, međutim umor, sunce i sparina su uzeli svoj danak. Lagano smo napravili đir kroz grad, napili se vode na livanjskoj česmi iza Dinare i tu je završio naš put.

Za dva tjedna dolazi EVERTON, a bogme i mi.

Više iz kategorije Kolumne