Spasio sam televiziju od gašenja, jer bila bi sramota da Hrvati u Kanadi jedini nemaju program na svome jeziku

20. travnja 2017., 14:05

Poznati i ugledni biznismen iz Kanade, podrijetlom iz Međugorja Anton Kikaš govori za Večernji list BiH o svom životu, poslu, domoljublju i misiji pomoći  Hrvatskoj u ratu.

1. Gospodine Kikaš, kada smo zadnji put razgovarali za Večernji list povod je bio Vaše članstvo u Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne, a evo ovih dana ćete dobiti jedno novo visoko priznanje, počasni doktorat Sveučilišta Hercegovina? Što za Vas znači to priznanje i kako je do njega uopće došlo?

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali ovo, počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. I dosadašnja priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabethe 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine. Moj dugogodišnji rad na kulturnom i sportskom polju, aktivnosti i doprinosi u Hrvatskoj zajednici Toronta, ali iznad svega promicanje bogate hrvatske baštine i istine o Hrvatskoj poznati su još od 80-tih. K tome još treba dodati i veliki uspjeh mog najnovijeg filma Nisam se bojao umrijeti. Mislim da je sve ovo navedeno, a također i moju aktivnu ulogu i doprinos u Kanadskoj zajednici, uključujući i jedno Sveučilište i jedan koledž u Torontu, Senat Sveučilišta Hercegovina prepoznao i dodijelio mi ovu prestižnu akademsku titulu, na čemu im od srca zahvaljujem.

2. Sveučilište koje je utemeljio poznati profesor emeritus Miljenko Brkić smješteno je u Mostaru, ali jedan njegov fakultet smješten je u Bijakovićima. Jeste li mogli sanjati da će u mjestu gdje su Vaši korijeni niknuti jedan ogranak ovog sveučilišta, koje Vam je dodijelilo počasni doktorat?

– Mislim da ovomu najbolje odgovara ona poznata izreka „čudni su putovi Gospodnji“. Pa zar najbolji primjer nije i susjedno Međugorje, u svijetu poznato Gospino svetište. Jedan od meni najdražih Shakespeare-ovih citata je: „Ako možete pogledati u sjemena budućnosti i reći mi koje zrno će izrasti, a koje neće, onda dođite k meni na razgovor“. Upravo je ovaj citat, na određeni način bio moja životna vodilja, sadio sam zrna budućnosti koja su rasla i u posljednje vrijeme duboko osjećam da je došlo vrijeme i za moju žetvu.

3. U Vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska. I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promociji istine o Hrvatskoj, kada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna. Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam Predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

4. Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S Vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske. Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.

5. Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku, te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

– Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writingin Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku. Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

6. Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti. 

– Družimo se već 30 godina, od 1987. I od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove. O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome.

7. Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.
Pogledaj dolje oblake,
A nebo iznad nas itd.
Letimo, letimo, letimo
Samo ti i ja
Letimo, letimo, letimo
U najljepši kraj.
I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

8. Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke Vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je... sve pjevao i izvodio Vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila
čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta g. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

9. Upečatljive su Vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili. Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

10. U svojoj bogatoj poslovnoj karijeri bavili ste se projektiranjem novih naselja obavljajući urbanističke, građevinske i geodetske radove, a radili ste i kao manager razvoja novih naselja. Stekli ste veliko materijalno bogatstvo, ali u Vašim pjesmama se ono ne primjećuje. Vi se u pjesmama spuštate na razinu malog čovjeka i vraćate se svojim korijenima i mirisima djetinjstva. Kao da slijedite stihove Vašeg zemljaka A. B. Šimića. Odakle crpite nadahnuće za pjesme.

– Bio sam jedini konzultant u Torontu od njih par stotina, koji je nudio kompletan paket navedenih usluga i managementa i zaista sam po reakcijama mojih klijenata (među kojima su i najveći developeri zemljišta i građevinari kuća, kao i po reakcijama mnogobrojnih kupaca kuća koji su se useljavali u ta nova naselja) podigao spomenute tri struke do najviše razine. Jedan od developera u promociji njegovog naselja od 850 kuća je javno ponudio nagradu od 10 tisuća dolara onome tko donese bolji dizajn naselja od mog, ali se nitko nije javio. Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri društva/udruge, više vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima.
Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.
Vaša poveznica s jednim od mojih pjesničkih uzora, velikim A.B. Šimićem, a k tome i s A.G. Matošem, koji mi je bio najbliži uzor i po poeziji i po stilu života, a uz to ide i izjava poznatog pjesnika Tomislava Marjana Bilosnića da je moja poezija na tragu Dobriše Cesarića, čine me neizmjerno sretnim. Nadahnuće za moje pjesme crpim iz velikog životnog iskustva s tri kontinenta, a koje je skriveno u dubini moje suptilne duše.

11. Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati čujete li zov Domovine i imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima. Iako 7,000 km daleko od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

12. Nedavno ste se trijumfalno vratili s filmom „Nisam se bojao umrijeti“. Ne pamti se kada je jedna promocija filma kod nas izazvala tolike emocije, euforiju, pozornost i napunila dvorane. Opišite nam kako ste Vi doživjeli i proživjeli sve te projekcije i jesu li Vam se slegli dojmovi?

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja u kojoj sam potpuno svjesno stavio i život na kocku, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Nakon 25 gradova u pet država, moja turneja promocije filma se i dalje nastavlja i završit će ovog ljeta u Australiji. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

13. Vi bi trebali biti u mirovini, ali po svemu što znamo i pratimo, Vi kao da za mirovinu nemate vremena. Što planirate i što Vas čeka u danima koji dolaze?

– Ako postoji jedna stvar u životu o kojoj ne razmišljam onda je to mirovina. A evo i zašto: prije svega hvala Bogu zdravlje me odlično služi, a k tomu još osjećam i neku nad naravnu energiju. Inače, cijeli život malo spavam, a ako je u pitanju neki ozbiljan izazov i ako zatreba, znam sastaviti 2 dana i 2 noći bez spavanja o čemu mogu potvrditi i moji najmiliji i moj dugogodišnji prijatelj i suradnik filmski redatelj Jakov Sedlar. Pored toga, uživam u vremenu koje provodim sa svojom obitelji, a imam dosta ideja i planova koje želim ostvariti, kao i dosta hobija, a tu je i hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem i pripremam svaki tjedan od kako sam ga preuzeo prije više od tri godine. Nedavno, kad me je netko upitao koliko vremena trošim tjedno na pripremu programa i sve ostalo vezano
uz program, shvatio sam da ako trošim samo 1 dan u tjednu, a znamo da godina ima 52 tjedna, onda je to 10 radnih tjedana ili 2,5 mjeseca, a o financijskoj strani koja nije mala ne smijem ni razmišljati. Moram još naglasiti da preuzimanje ove tjedne obveze nije bila moja želja, nego je bilo pitanje kako spasiti program, koji je bio na rubu da se ugasi, jer nitko, niti pojedinac niti bilo koja udruga, u hrvatskoj zajednici Toronta nisu bili voljni da ga otkupe od bivših vlasnika i da preuzmu ovu obvezu. Naravno da sam ponosan što sam ga spasio od gašenja, jer bi to uistinu bila velika sramota da mi Hrvati jedini nemamo svoj program, a sve druge etničke zajednice ga imaju. Svima je dobro poznato da kroz medije, a napose televiziju, može se napraviti velika promidžba, a ja upravo to i činim, obogaćujući gledatelje, iseljene Hrvate, sa značajnim događajima u Lijepoj Našoj i u hrvatskoj zajednici Toronta, uz to pokazujući sve njene ljepote i na taj način promovirajući naš turizam koji je okosnica boljitka i napretka Hrvatske.

 

Večernji List

Više iz kategorije Intervju