Tvrtko Milović: Odnosi Hrvatske i BiH su loši – trebaju biti još gori

13. rujna 2017., 14:19

Ono što se ni jedan bošnjački lider ranije nije usudio, od Alije Izetbegovića, Harisa Silajdžića, a pogotovo ne Sulejmana Tihića i Zlatka Lagumdžije, Bakir Izetbegović danas gotovo otvoreno čini – optužuje Hrvatsku za agresiju na BiH.

Čak niti znatno neinteligentnija i ekstremnija bošnjačka pesnica Željko Komšić nije tako otvoreno napadao Hrvatsku. Ne zato što mu ideja agresorske Hrvatske nije strana, nego zato što ima fiksaciju na Srbe i Srbiju.

Bakir Izetbegović otvorio je ovaj dugo tinjajući front.

Vodeći jedinu politiku koju zna – politiku konkflikta, a pritisnut reisovim nalogom za pomirenjem sa Srbijom, Bakir je započeo žestoku nenavodeću verbalnu paljbu po Hrvatskoj pomno birajući one najteže teme.

Općenito govoreći, lideri SDA i „ljevice“ optužuju Hrvatsku za sve ono za što više nije uputno optuživati Srbiju.

Srbija se nakon niza milozvučnih Vučićevih poruka izborila za određeno primirje, a tu je i lažna priča oko autoceste Sarajevo-Beograd, koja nikad neće biti izgrađena ali je dovoljna za malo mira.

S Hrvatskom odnosi propadaju još od Milanovićevog „ne“ Lagumdžijinoj svebošnjačkoj Platformi, a HDZ-ove vlade u pravilu su se prema Sarajevu postavljale prijateljski, ne razumjevajući što se sprema.

A sprema se optužba Hrvatske za agresiju na BiH. Presuda haaškoj šestorci je instrument ove politike u kojoj se bošnjački mainstream nada izboriti za superironu političku poziciju nad Hrvatskom a kao kolateral – politički ukloniti BH Hrvate kao faktor.

Hrvatske vlade predvođene Kosoricom i Karamarkom nisu shvatile ozbiljnost politike iz Sarajeva. Naivno su vjerovali da će „pomoć EU putu“ biti mrkva koju će Sarajevo prihvatiti.

Ali Sarajevo ne zanima EU. Odnosno, ne zanima ga koliko hegemonija nad Hrvatima.

Osjetivši da od dobrih odnosa nema ništa, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović počela je udarati na najbolnije mjesto – terorizam.  Dajući paušalne ali vrlo moguće i istinite... ocjene o terorističkoj prijetnji iz BiH, otvorila je novi front za Bakira Izetbegovića.

On je ovaj put s pozicije bošnjačkog lidera morao peglati imidž Bošnjaka muslimana kao tolerantnih europskih muslimana. Imidž koji je sve teže održati. Ne zato što nije istinit, nego zato što se odnosi u svijetu mijenjaju.

Zato dolazi i do eskalacije međusobnih optužbi i napada na neizgrađeni Pelješki most.

Posljedica svega jeste ozbiljno pogoršanje odnosa „starih prijatelja“ – Zagreba i „službenog“ Sarajeva. Zagreb jednostavno u Sarajevu više ne vidi bezuvjetnog prijatelja. Nekada je antisrpski sentiment bio malter dobrih odnosa. Toga više nema.

Vučić je uspio popraviti (makar samo prividno) odnose s obje zemlje, tako da više nema zajedničkog „neprijatelja“.

Vrata otvorenog sukoba Sarajeva i Zagreba su širom otvorena. Tim više što se bliži presuda haaškoj šestorci.

S obzirom što od presude očekuju Bošnjaci, izvjesno je da će presuda, bez obzira na sadržaj, biti vrhunac verbalnog rata. Kakva god bude presuda, bošnjački establishment će pojačati negativnu retoriku prema Zagrebu. Jer ni Bakir ni „ljevica“ drugačije ne znaju.

No, ovaj put s druge strane stoji Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović koji za razliku od prethodnika, dobro znaju s kim imaju posla.

Preduvjeti za pogoršanje odnosa su tu. I nema sumnje da će ih obje strane iskoristiti. I to je dobro, jer lažno prijateljstvo nije ničemu vodilo.

Hrvatsko vodstvo će konačno dobiti prijeko potrebne argumente i podršku javnosti za konkretnije mjere protiv Sarajeva. Te mjere mogu biti optužnice za nikad procesuirane zločine protiv BH Hrvata, pa do nekog oblika političkih sankcija. Ili uvođenja viza za BH državljane.

Dnevnik.ba

Više iz kategorije Kolumne